Cehovi u južnoj Hrvatskoj naslanjaju se na tradiciju obrtništva još iz rimskih vremena, kontinuirano sve do danas. Obrtnici sjeverne Hrvatske, stvarajući prvo obrtničke bratovštine, a kasnije cehove, pokazuju u svojoj organizaciji pripadnost srednjeeuropskom prostoru. O ugledu obrtnika govore podatci da davne 1447. godine gradska uprava daje krojačima Gradeca prve privilegije, a godine 1466. hrvatsko-ugarski kralj Matija Korvin daje cehovske privilegije obrtnicima slobodnog kraljevskog Grada Zagreba. Kasnije 1852. godine osnivaju se TRGOVAČKO-OBRTNIČKE KOMORE u Zagrebu, Rijeci i Osijeku.

O radu i utjecaju komore svjedoči: zalaganje za izgradnju željezničke pruge od Zidanog mosta do Zagreba i dalje do Siska i Karlovca, kao i pruge od Karlovca do Rijeke, za regulaciju Save i izgradnju Karolinske ceste, te organizaciju gospodarsko-obrtničkih izložbi i osnivanje tehničkih učilišta u Zagrebu.

Obrtni zakon iz 1872., kojim se ukidaju cehovi u Hrvatskoj, dao je povoda zagrebačkoj Obrtnoj komori da 1879. godine sazove sveobrtničku Skupštinu. To je bio prvi uži kontakt obrtnika iz cijele Hrvatske i spoznaja da su im problemi zajednički.

U rujnu 1906. godine održan je u Zagrebu sveobrtnički Sabor, na kojem je odlučeno o osnivanju Saveza udruženja hrvatskih obrtnika, a u travnju 1907. održana je Osnivačka skupština Saveza. Zemaljska vlada, nesklona obrtničkoj slozi, odugovlačila je s priznavanjem Saveza. Tek 1908. Vlada potvruje pravila Saveza.

Nakon I. svjetskog rata i ujedinjenja u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, djelovanje srpskog "Zakona o radnjama" trebalo se proširiti i na Hrvatsku, čemu se Savez udruženja hrvatskih obrtnika odlučno i organizirano odupirao. Odgovor Beograda bio je očekivan - ako se ne prihvaća srpski zakon, tada neće uopće biti Zakona o obrtu. Zakon je usvojen tek 1932. godine i njime se, uglavnom, udovoljilo zahtjevima hrvatskih obrtnika.

Hrvatski obrtnici su sagradili do Drugog svjetskog rata Obrtni dom, Trgovačko-obrtni muzej, Kraljevsku zemaljsku obrtnu školu, osnivali kulturna društva, a djelovalo je i niz socijalno-humanitarnih, podupirućih i kreditnih organizacija, među kojima, svakako, posebno mjesto zauzima Hrvatski radiša, koji je osnovan 1903. godine.

Nakon II. svjetskog rata, temeljem rješenja Ministarstva unutrašnjih poslova NR Hrvatske od 1947. godine, zabranjen je rad Savezu udruženja hrvatskih obrtnika, a cjelokupna imovina je sekvestrirana, odnosno Savezu je privremeno oduzeto upravljanje nad njegovom imovinom. Rješenjem istog Ministarstva, godinu dana kasnije, imovina Saveza postaje "općenarodna imovina", a prostor u Ilici 49 dodjeljuje se na korištenje Privrednoj komori NR Hrvatske, odnosno Privrednoj komori Grada Zagreba. Time je počelo desetljetno zatiranje hrvatskog obrtništva, dok se, istodobno u Europi, upravo na temeljima obrtništva i poduzetništva počinje graditi bogatstvo europskih nacionalnih ekonomija.

Godine 1949. donijet je Opći zakon o zanatstvu, koji je ojačao društveni sektor zanatstva, na račun privatnih obrtničkih radnji. Prema odredbama tog Zakona, zanatlije obrtnici se udružuju u Zanatske komore u kojima glavnu riječ vode predstavnici društvenog sektora. Zanatske komore kod nas djeluju sve do 1962. godine, kada su ukinute Zakonom o privrednim komorama. Privatni obrtnici ovim zakonom dolaze na margine gospodarskog života, a sve se više privilegira društveni sektor obrtništva kao temeljni nositelj "male privrede".

Bez ikakve svoje organizacije, početkom šezdesetih godina privatni obrtnici počinju se organizirati kroz klubove i udruženja građana, kao jedinu mogućnost organiziranja, kako bi se održali. Do 1974. godine osnovana su u općinama 64 udruženja. Na obrtnike, kao i na njihova udruženja, gledalo se s nepovjerenjem, a u njihovom pokušaju organiziranja vidjela se obnova kapitalizma.

Godine 1980. obrtnici Hrvatske kao svoju zajedničku organizaciju osnivaju SAVEZ UDRUŽENJA HRVATSKIH OBRTNIKA. Glavninu poslova u Savezu se obavljao volonterski, a služba radila u iznajmljenim prostorima, uz potporu članstva. Udruženja postaju mjesto u kojima se definiraju zahtjevi obrtništva prema Saboru, Vladi i ministarstvima, no obrtnički utjecaj je i dalje gotovo nikakav. Prije svega, zbog tog što su obrtnici vrlo rijetko pripadali komunističkoj partiji. Od ukupnog broja delegata u općinskim vijećima, broj privatnika-obrtnika iznosio je svega 1,5 do 2 posto. Savez je na državno zakonodavstvo mogao utjecati jedino posredno, putem Hrvatske gospodarske komore, koja nam baš nije bila sklona.

Najznačajnije razdoblje Saveza udruženja hrvatskih obrtnika je razdoblje nakon ostvarene samostalnosti i neovisnosti Republike Hrvatske. Otvorene su široke zakonske mogućnosti za rad i poduzetništvo, koje su se očitovale kroz maksimalnu liberalizaciju otvaranja obrtničkih i drugih radnji, zapošljavanja radnika, mogućnosti obavljanja različitih djelatnosti - sve ono što se unazad nekoliko desetljeća nije moglo niti zamisliti.

Godine 1992. Savez udruženje hrvatskih obrtnika vraća se, kao podstanar, u zgradu Matice hrvatskih obrtnika, Ilica 49. Temeljem ugovora iz svibnja 1937. Savez hrvatskih obrtnika i Zanatska komora ustanovili su ravnopravnu imovinsku zajednicu s udjelom u vlasništvu pola-pola, sagradivši veličanstvenu građevinu - Maticu hrvatskih obrtnika  "Sebi na čast, svom narodu na slavu", kako to lijepo i danas piše na spomen-obilježju Matice.

Obnoviteljska skupština Hrvatske obrtničke komore održana je 1. srpnja 1994. godine. Tim se činom strukovnoj obrtničkoj organizaciji, nakon više desetljeća, napokon vratio značaj i važnost što su je nekoć imali u hrvatskom gospodarstvu.

Hrvatska obrtnička komora i komorski sustav brzo se razvijaju. Uz HOK na promicanju i zaštiti interesa obrtništva danas djeluje dvadeset područnih komora i 112 udruženja obrtnika. Utemeljeni su cehovi, kao oblici strukovnog organiziranja obrtnika. Potiče se nastupanje obrtnika na brojnim sajmovima u zemlji i inozemstvu. Osnovana je Savjetodavna služba gdje obrtnici dobivaju pravne, financijske i tehničko-tehnološke savjete prilikom osnutka i vođenja obrta.

Opravdani višegodišnji zahtjevi obrtnika za promjenama u poreznoj politici, u zakonskim aktima vezanim za problematiku poslovanja obrtnika, kao i sustavu strukovnog obrazovanja za obrtnička zanimanja, naišli su na otvorena vrata. Komora postaje aktivan partner Vladi i nadležnim ministarstvima. Na inicijativu HOK-a izrađene su Izmjene i dopune Zakona o obrtu i na temelju tog zakona doneseno je niz pravilnika; usvojeni su prijedlozi za nužnim izmjenama u strukovnom obrazovanju. Zahvaljujući povoljnijem zakonskom okruženja i poticajnim mjerama, zamjetan je porast broja obrta i novih investicija, kao i povećani izlazak obrtnika na strana tržišta.

Otvaranjem svog prvog međunarodnog ureda u Bruxellesu (trenutno ne djeluje), u zgradi sjedišta Europske udruge obrtnika, malih i srednjih poduzetnika – UEAPME (sada SMEUnited), HOK je učinio veliki korak na promicanju poslovne suradnje hrvatskih obrtnika sa tržištem Europske unije te potpori procesu pridruživanja Hrvatske EU. 
Sukladno organizacijskim promjenama u društvu i zakonodavstvu koje su nužne kako bi se Hrvatska pripremila za skori ulazak u Europsku Uniju, i Hrvatska obrtnička komora se transformira u suvremeni poslovni servis koji će obrtnicima pružati više usluga nego danas.