Javno priznanje Grada koprivničkom obrtniku

Jedna od tradicija za koju se izborilo Udruženje obrtnika Koprivnica je nagrađivanje obrtnika javnim priznanjima Grada povodom Dana Grada Koprivnice. Svake godine Udruženje prijavi nekog do svojih članova i ti prijedlozi bivaju prihvaćeni jer na taj način ističemo ulogu obrtnika u gospodarskom ali i društvenom životu grada.

Ove godine javno priznanje Grada Koprivnice Plaketu grada Koprivnice dobio je posljednji koprivnički muški krojač po mjeri Miran Strelec.

MIRAN STRELEC, Slovenac po nacionalnosti rođen je 1957. u Ptuju ali zahvaljujući  ljubavi doseljava se u Koprivnicu 1977.g.i danas kaže da je po duši Podravec. Naravno Koprivnica je prava u srcu jer tu je zasnovao obitelj i postao otac troje djece. Živi mirnim povučenim građanskim životom ističući se samo svojom krojačkom vještinom.

Oblačilnu šolu je 1976. završio u Ljubljani, a šegrtovanje u poznatoj radioni u Izoli.

Napominje da se obrazovao za tzv. tešku konfekciju koja obuhvaća kapute i odijela iako je cijeli radni vijek izrađivao i haljine i ostalu laku konfekciju jer kaže, tu se moda više mijenjala kao i dizajn, a to ipak pravim majstorima pruža veće izazove i kreativne mogućnosti.

U Koprivnici prvih godina radi u Podravskoj modnoj konfekciji koja je bila u prostorima današnje, kasnije POMKI koja je bila poznata po kvaliteti pa je radila za najjaču modnu kuću Jugoslavije, slovensku MURU, a radilo se i puno lohn poslova za njemačke tvornice. Pomka je po Hrvatskoj  imala trgovine i za prodaju vlastitih proizvoda, a jedna je bila na Zrinskom trgu u Koprivnici. POMKA je kao i mnoge tvornice bila žrtva privatizacije, ali i problema tekstilne industrije pa je zatvorena i prestala sa radom 2001.godine Ovaj kraj je povijesno imao puno krojačkih majstora i to znanje se prenosilo.

Nakon šegrtovanja gdje se radilo ručno, naučio je mnogo u toj tvornici o industrijskoj proizvodnji i njenim prednostima od kojih neke, kaže koristi i danas. No ističe da nikad nije nabavio stroj za opšivanje rupica i da oduvijek to radi ručno iako je duže i zahtjevnije jer je tako naučio.

Godine 1987. se odlučuje na samostalno obrtništvo i u Ivanjskoj ulici, gdje je i danas, otvara krojačku radionu. Punih 32 godine je obrtnik u deficitarnoj struci kao što je to krojačka danas .Stari su ga majstori odgovarali od privatnog posla i obrta, ali nije požalio. Nije se ni obogatio, ali radio je za sebe kada i kako je to htio i to posao koji voli jer i danas, nakon 42 godine u struci još uvijek sa ljubavlju priča o svom zanatu.

Izborio se za svoje mjesto na tržištu iako je velika većina kupovala u Pomki, Varteksu i sl. Tadašnje vrijeme pogodovalo je tekstilnoj industriji. No u krojačkom obrtu je dobro to što onaj tko želi posebnu kvalitetu i odjeću po mjeri može to dobiti samo kod krojača. Da je Miran radio u nekom većem gradu ili još bolje inozemstvu danas bi bio vrlo bogat čovjek.

Radio je uvijek po pravilima struke koje je naučio, a to je da kod prvog dogovora sa „mušterijom“ pred njom napravi skicu odjevnog predmeta, a mjere uzima također još nekoliko osim onih glavnih. Proba je uobičajeno samo jedna pa se čudi kada čuje da netko ide na probu tri do čak pet puta. Krojenje je pak posebna kategorija. Iako svi misle da je odlučujuće, on kaže da već kod skice on zna kako će krojiti. Vjerujemo da je se tu radi o talentu kojeg za taj posao treba imati jer vještina je važna, ali bez talenta to nije dovoljno. Napominje da je mu je majka kao djetetu morala davati stare plahte od kojih bi on uvijek nešto iskrojio.

Vjerojatno je malo koprivničkih obitelji iz kojih nitko nije nikada koristio Miranove krojačke usluge. Kaputi i odijela su mogli bismo reći njegova specijalnost iako su najzahtjevnije krojačke kategorije.

Nitko od troje djece neće nastaviti sa krojačkim obrtom no prema Miranovom elanu ima vremena pričekati unuke, možda se tko do njih odluči. Žao mu je da nije bilo interesa za naukovanje da može nekome prenijeti svoje znanje jer skoro sve škole su prestale upisivati učenike.

Miran kaže, nije forsirao djecu u tom pravcu, drago mu je što su sretni ljudi i bave se onim što su sami izabrali.

Miran se 2020. sprema u zasluženu mirovinu no kako mu to zakon omogućava nadamo se da neće zaboraviti svoje najvjernije klijente. Drag mu je svaki njegov rad, ali ipak je ponosan na izrađeno odijelo za jednog Irca, člana britanskog parlamenta kao i vlasnika Kauflanda koji nisu vjerovali da u maloj Koprivnici postoji takav majstor.