Slobodno kretanje radnika predstavlja jednu od četiri temeljne slobode na kojima se temelji izgradnja jedinstvenog tržišta Europske unije, time da postoje odredbe u temeljnim ugovorima EU koje obvezuju države članice na uklanjanje ograničenja za zapošljavanje državljana iz drugih država članica, ali ne i iz država nečlanica.

Usvojeno je više propisa EU kojima je definirano slobodno kretanje radnika, prenosivost istog u druge države Europske unije, što uključuje i osiguranje prava članova obitelji radnika. Unatoč činjenici da je uspostavljena učinkovita sudska zaštita navedenog prava, relativno se malo državljana EU odlučuje za rad u nekoj drugoj državi članici, što ima negativne posljedice na regionalni razvoj, produktivnost te globalnu konkurentnost.

Unatoč toga, razvijen je institut prijelaznih razdoblja, koji u osnovi predstavlja privremenu neprimjenu propisa u svezi slobode kretanja radnika, time da isti nije reguliran temeljnim ugovorima EU, već je rezultat pristupnih pregovora što je definirano u ugovoru o pristupanju s određenom državom.